Tko sam ja? 3. dio

Prošli put smo se dubinski bavili anatomijom sopstva. Razmatrali smo unutarnji ustroj sopstva. Govorili smo o normalnom, uobičajenom ljudskom iskustvu, o čitavom spektru od kojeg se ljudsko iskustvo sastoji. Kada smo se krenuli detaljnije baviti onim što ljudsko iskustvo obično uključuje, počeli smo govoriti o skandhama, kao sastavnim dijelovima spektra iskustva. Potom smo prilično detaljno i iscrpno govorili o svakoj skandhi pojedinačno: o tome što uključuje, na što se odnosi te u kakvoj je vezi jedna s drugom. 

Govorili smo o pet skandhi: (1) o tvarnosti, (2) o osjećajima, (3) o percepciji i saznavanju, (4) o htijenjima, poticajima ili poticajnim predlošcima, kako smo ih još nazvali i (5) o svijesti. Međutim situacija se već kod htijenja, samskara, dobrano zakomplicirala, a kada smo došli do svijesti, otišla je u sfere u kojima se nije baš lako snaći. No evo, da ukratko rezimiramo. Tijelo, osjećaji i percepcija su više-manje jednostavne skandhe, ako se smijem tako izraziti. Međutim htijenje ili samskara skandha je vrlo kompleksna i rekli smo da se sastoji od korisnih, nekorisnih i neutralnih mentalnih događaja, zatim od onih koji su prisutni u svakom svijest-trenu i onih koji nastaju samo s određenim objektima svijesti. Ovih pet vrsta događaja možemo dalje raščlanjivati. Nakon kojih smo pričali o tome zašto su neki od njih pozitivni, to jest korisni, neki nekorisni, a neki neutralni. Zatim smo prešli na svijest, pa smo rekli da se u budizmu obično govori o osam svijesti. Ne zato što doista postoji osam različitih svijesti, nego zato što postoji osam funkcija ili načina na koje se svijest iskazuje, osam načina na koji funkcionira. Potom smo govorili o šest osjetila, šest objekata osjetila i šest njima pripadajućih svijesti. Ovi sačinjavaju osamnaest ulaza. Prvih pet svijesti su svijesti o onome što nam predočuju osjetila, a šesta svijest je mentalna svijest. Putem nje dolazimo u kontakt s mislima, idejama i svim događajima koji su mentalne prirode. Spomenuli smo zatim da postoji još sedma ili ego-svijest i osma ili skladišna svijest. Sve ovo što smo dosad naveli je nezaobilazno ukoliko želimo razumjeti način na koji um funkcionira. Nužno je vlastito iskustvo analizirati iz ovakve perspektive.

Treba shvatiti da je sve o čemu sam govorio tek presjek ljudskog iskustva i načina na koji nastaje. Slika iskustva koju daje je statična. Kada god se suočavamo sa statičnom slikom, postoji opasnost da ne razumijemo o čemu se doista radi i da ne shvatimo način na koji se ono o čemo smo govorili odvija. Stoga ne treba ne zapasti u pogrešno razmišljanje kako skandhe koje smo spominjali odjeljuju iskustvo poput pretinaca.

Budizam nas suočava s nevjerojatno dinamičnom slikom ljudskog uma i načina na koji um poima stvarnost. U iskustvu nema ničeg statičnog. Nevjerojatno je dinamično. Na trenutak možemo zaustaviti kretanje i reći: „Aha, ovdje se radi o
rupa skandhi, ovdje o vedana skandhi, ovdje o samskara skandhi, i tako dalje." Međutim, sve je u neprestanom kretanju ili, drugim riječima, osjetila su nam neprestano otvorena. Očima vidimo oblike i boje, ušima čujemo zvukove, tijelom dodirujemo, nosom mirišemo, jezikom kušamo. Osjetila su stalno aktivna. Cijelo su vrijeme u kontaktu sa svojim objektima, a posljedica je tog kontakta da svijest neprestano izniče. Čas svijest o čutom, čas svijest o kušanom, čas svijest o dodirnutom, čas svijest o viđenom i tako dalje. Istovremeno smo svjesni i svojih mentalnih sadržaja, misli i osjećaja. Prisjećamo se događaja iz prošlosti, planiramo budućnost. Razmišljamo o onome što smo tog časa vidjeli, čuli i dodirnuli. Radi se o nevjerojatno dinamičnoj situacija u kojoj se iz trenutka u trenutak nalaze naše tijelo i um. Kada bismo u taj kaos, da ga tako nazovemo, pokušali unijeti red; kada bismo pokušali razumjeti što se događa i kako se događa, došli bismo do onoga o čemu smo zadnji put govorili - do toga da se čitav spektar iskustva može podijeliti na određene dijelove.

Kada bismo iskustvo tako odijelili, došli bismo do pet
skandhi, koje su sastavljene, nisu entiteti, nisu napromjenjive sastavnice spektra i zato su 'hrpe' ili skupine događaja. Rekli smo da te dijelove čine kao prvo tijelo, i svekolika tvarnost kojoj svjedočimo. Zatim osjećaji koji izniču uslijed interakcije do koje dolazi, i to ugodan, neugodan i neutralan osjećaj. Zatim smo rekli da, naravno, percipiramo. Percipirajući prepoznajemo ono što percipiramo. Nadalje, iz toga niču određena htijenja. I svega toga smo svjesni. I pritom nam se čini da postoji nositelj svih tih iskustava. Mislimo: „Ovo je moje tijelo, ovo su moji osjećaji, ovo su moja zapažanja, ovo su moja htijenja, moje odluke, moji planovi, moja svijest. Ja sam svjestan svega toga. Ja svjedočim svemu tome“. Rekli smo da je taj ja, ili referentna točka našeg iskustva, posljedica onoga što čini sedma svijest. Šesta svijest kategorizira, imenuje i smješta stvari, a sedma svijest sve to prisvaja, čini da u svim svojim iskustvima nalazimo nositelja. To je svijest koja vrednuje, procjenjuje, odlučuje sviđa li joj se nešto ili ne sviđa. Svi utisci stečeni cjelokupnim iskustvom pohranjuju se u skladišnoj svijesti. Skladišna svijest je poput struje koja teče ispod onoga što nazivamo svjesnim dijelom svoje osobnosti i u neprestanoj je - kao što i sama riječ „struja“ govori - promjeni. U njoj se pohranjuju sva sjemena ili utisci.

Cjelokupno iskustvo organizirano je oko
ja, oko navodnog nositelja iskustva. To za posljedicu ima vrlo poseban, specifičan doživljaj stvarnosti. Radi se o dualnom ili dualističnom doživljaju stvarnosti koju dijelimo na ja i na ono što nisam ja. No u takvom načinu doživljavanja stvarnosti nema dosljednosti, pa sam ja vrlo često suprotstavljen i samome sebi na tisuće različitih načina. Nije samo ono što je izvan mene nešto što nisam ja. Vrlo često je i ono što je u meni također nešto što nisam ja. U iskustvu se vrlo često postavljamo nasuprot tog istog iskustva, komplicirajući ga na nebrojeno mnogo načina. To je recimo situacija kada postoje nasuprotne želje. Istovremeno nešto i hoćete i nećete. I sad, tko je tu tko?

Ljudski um je nevjerojatno kompleksan. Zato se nemojte previše iznenaditi analizom ili tumačenjem ljudskog iskustva koje smo ovdje iznijeli. Na koncu konca, uvijek možete sve to zaboraviti i samo sjesti u meditaciju i predati se metodi. Međutim dobro je znati i jedno i drugo. Ovo znanje može nam biti poput vodiča, poput kompasa, poput karte koja nam pomaže da se bolje snađemo u bespućima uma i mentalnih tvorevina.

Nadalje, važna je činjenica da su svi dijelovi spektra koji čine iskustvo međusobno povezani u izravnom, međusobnom odnosu. Što to znači? To znači da uvjetovani kontaktom osjetila i njihovih objekata nastaje svijest, a zatim osjećaji. Uvjetovana osjećajima su htijenja. Uvjetovano htijenjima jest djelovanje. Uvjetovane djelovanjem su posljedice djelovanja, i tako dalje. Cjelokupno naše iskustvo je uvjetovano. Drugim riječima, nije nezavisno, nije samostalno, postojeće samo po sebi. Jednostavno je - uvjetovano. Uvjetovanog je nastanka, kaže se. Kako je u nastanku uvjetovano, znači da ne postoji po sebi. Nekoliko je razloga zašto je uvjetovanost iskustva važna. Važna upravo zato da bismo razumjeli da su naša gledišta i naši postupci, naše razmišljanje, pristrani. Jednostavno su rezultat specifične perspektive iz koje gledamo. Čini mi se da time nisam rekao ništa novo. No, skloni smo vjerovati potpuno suprotno. Odatle čvrst stav, gledište da smo u pravu, da je ono što mislimo i vjerujemo istina, objektivna istina. Čak apsolutna istina! Međutim, znamo li da naše iskustvo nastaje na uvjetovan način, i da je uvjetovano nebrojenim prethodnim iskustvima, teško da možemo govoriti o nepristranosti, a još manje o objektivnosti i istini. Na koncu konca, sva iskustva imaju referentnu točku,  
ja ili ego. Sva se filtriraju kroz filtar ega, a to je filtar vlastitog interesa. Sve što kroz njega prođe oblikuje ego-perspektivu, odnosno viđenje koje je rezultat gledanja kroz prizmu interesa.

Naravno, nije svako gledište sebično. Ne isključuje uvijek druge i tuđe interese. Međutim, nekad treba odvesti nešto do krajnosti da bismo stekli jasniju sliku o tome kako zapravo funkcionira. Dakle, to da je naše iskustvo uvjetovano govori nam nešto o njegovom nastanku, a način na koje nastaje govori nam o tome koliko se u iskustvo možemo pouzdati ukoliko težimo pravom viđenju stvari - istini.

Drugim riječima, sebe ne treba uzimati previše ozbiljno, ako želite da vam život bude lakši. No ovo ne bi trebalo shvatiti pogrešno. Ne treba odbaciti svoju moć razumijevanja i donošenja ispravnih zaključaka. Bila bi to krajnost koja nije dobra. Međutim, kada donosimo zaključke, kada nešto ozbiljno razmatramo, kada želimo nekako prodrijeti, doprijeti do istine o onome što razmatramo, onda bismo svakako trebali razmotriti perspektivu iz koje gledamo na stvari. Preduhitriti filtar ega i ono što razmatramo sagledati ne samo u svjetlu vlastitog interesa, nego i u svjetlu interesa koje drugi mogu imati. Takav način razmišljanja i razmatranja stvari nas može dovesti bliže istini.

S druge strane, ustanoviti da je neko iskustvo nastalo uvjetovano znači ustanoviti da ne postoji nezavisno, da ne postoji po sebi, i da ne može biti
ja jer ja po definiciji postoji neovisno. Ja je subjekt. Ja po definiciji predstavlja neki entitet, nešto što nije djeljivo, nešto što ima svoju srž, nešto što je nepromjenjivo, nešto što traje, što se ne mijenja. Ako uvidimo da je naše iskustvo uvjetovano od samog nastanka, da izniče na uvjetovan način što znači pod utjecajem mnogih drugih stvari, onda možemo vidjeti da u tom iskustvu, o kojem god konkretno iskustvu da se radi, nema ja. To iskustvo jednostavno nije ja. Ne može biti ja.

Svi imamo doživljaj svojeg tijela. Svi držimo da je ovo tijelo naše tijelo, da smo to mi. Da smo ovo tijelo i sve što ono uključuje. Što, na primjer, uključuje i frizuru. Međutim, kada odate frizeru i odreže vam kosu, jeste li vi ta kosa koja je odrezana?

Svi se identificiramo sa svojim osjećajima. No dobro znate da se osjećaji mijenjaju vrlo, vrlo često. U jednom danu se znaju izmijeniti raznorazna raspoloženja. Osjećate se ovako ili onako. S kojim se osjećajem identificirati? Koji od tih osjećaja smo mi? Jesmo li oni kad smo tužni, ili smo oni kad smo veseli, ili oni kad smo ljuti? Tko je
ja? Tko je ja u tom slučaju? Često se radi o potpuno suprotnim osjećajima.

Isto je, naravno, i s htijenjima. Htijenja su nam ovakva i onakva. Znaju biti sasvim nasuprotna, ali nam to ne smeta da se identificiramo s njima. Vratimo li se tijelu, ne samo da se mijenja promjenom frizure, nego se naš lik mijenja kao posljedica življenja i starenja. No cijelo vrijeme tijelo smatramo sobom. Smatramo ga svojim i istinitim. Medicina i druge znanosti nam kažu da nakon sedam godina u tijelu više nema niti jedne iste stanice. Nakon sedam godina. Taj proces traje čitavo vrijeme, ali nakon sedam godina u tijelu više nema ni jedne stanice koja je bila tu prije, ali ja sam cijelo to vrijeme
ja?

Važno je prepoznati da je iskustvo koje imamo, iskustvo koje se događa iz jednog trenutka u drugi - uvjetovano, i da s obzirom na činjenicu da je uvjetovano - nije nužno. Ne može biti
ja. Važno je shvatiti da je ja nešto što uvijek dodajemo. Nešto što pridodajemo iskustvu. Podjela koja čovjeka razmatra kroz pet skandhi od kojih je svaka skandha opet hrpa, skupina bilo tjelesnih, bilo mentalnih događaja, ima za cilj da nam ukaže da u čitavom ljudskom iskustvu nema doista ničega što bi moglo ustanoviti ja. Duboko promatrajući i analizirajući vlastito iskustvo kroz sve skandhe, dijelove iskustva, nigdje ne možemo pronaći ništa što bi bilo trajno, što bi moglo biti nekakav entitet, što ne bi bilo podložno promjeni, što ne bi bilo uvjetovano.

Prije nego se pozabavimo bez-sopstvenošću - odsustvom ili nepostojanjem sopstva, važno je shvatiti u kakvoj su uzročno-posljedičnoj vezi sopstvo i naše ljudsko iskustvo, prije svega iskustvo patnje, nezadovoljstva. U budizmu, kad se govori o sopstvu, govori se o bivanju okrenutim naopačke, mogao bih to tako reći. Drugim riječima, govori se o krivim gledištima o životu. Sopstvo je posljedica krivih gledišta koja su duboko usađena u um. Jednom riječju, posljedica je neznanja. Ne bilo kakvog neznanja, nego onog temeljnog neznanja, neznanja o samoj prirodi života, onog što život jest, onog što iskustvo jest, onog što um jest.

Kada god u iskustvo unosimo
ja, s tim ja u iskustvo nužno ulazi obrazac odbojnosti i prianjanja. Dakle, kada god postoji ja, postoji i prianjanje. Kada god postoji prianjanje, postoji patnja. Postoji vrlo jasna i izravna veza - prianjanje jednako patnja. I čitava samsara je tu - ono što se u budizmu naziva vječnim krugom rađanja i umiranja, krugom u kojem se patnja neprestano nastavlja. Ono što se naziva samsarom čine sopstvo, prianjanje i patnja. Neprestano centraliziranje iskustva i taj silni strah koji nas neprestano tjera da dokazujemo svoje postojanje, da ga utvrđujemo, branimo, štitimo, uzrokuje ogromnu količinu nezadovoljstva, frustracije, jada i patnje. Predstavlja os oko koje se cijela samsara kreće.

No sopstvo ima i svoja pozitivna obilježja, ono nije nužno zlo. Ne bi ga tako trebalo gledati. Naprosto je naša ljudska situacija. Sastavni je dio naše ljudske situacije. U svojoj evoluciji smo u jednom trenutku postali bića svjesna sebe. Bića koja imaju sposobnost samopromatranja i zaključivanja o sebi i to nas je vjerojatno dovelo do onog mjesta koje danas zauzimamo. Samosvijest je zaslužna za razvoj svih ljudskih potencijala. Međutim, istovremeno je i velika prepreka duhovnom razvoju. Možemo reći da je čovjek najinteligentnije biće na ovom svijetu. Njegove sposobnosti da razumije sebe, svijet i okolinu te da utječe na svoju okolinu, da manipulira njome, puno su veće od sposobnosti drugih bića s kojima dijelimo ovaj planet. Međutim inteligencija i sposobnost nisu nužno pozitivne. Mogli bismo reći da je antropocentrični stav, koji danas prevladava - u smislu da je čovjek u središtu stvari i da je najvažnije biće - odgovoran za ono kamo nas je zapadna civilizacija dovela danas. Religije poput kršćanstva, ali i drugih, podupiru takav stav. To nije samo stav, to je i dogma. Bog je čovjeku kao najsavršenijem biću koje je stvorio dao na upravljanje sva zemaljska bogatstva i sva ostala bića. Sva su druga bića u potpuno podređenom položaju u odnosu na čovjeka. Tu su samo da bi služila čovjeku. Čak nemaju ni dušu, pa se onda prema njima ponašamo kao prema stvarima. Tako imamo mesnu industriju, baš kao i industriju cipela. Nema razlike. Proizvodite cipele, proizvodite meso, proizvodite odjeću, sve je to više-manje jedno te isto. Služi nama ljudima, za zadovoljenje naših potreba.

Takav iskrivljen stav za posljedicu ima to da čovjek postaje jedno beskrupulozno, pohlepno biće koje je zbog profita i vlastitih interesa kadro napraviti puno loših stvari, jer počiva na pogrešnoj ideji da je čovjekovo postojanje neovisno. Čovjek postoji kao nešto što je Bog stvorio, a Zemlja kao nešto što mu je dano na raspolaganje, pa izgleda kao da njegov život ne ovisi u tolikoj mjeri o Zemlji. Takvo gledište može dovesti - ne nužno, ali može dovesti do ekoloških katastrofa kojima smo danas svjedoci.
 
Možda ste čuli, nedavno se pojavilo izvješće UN-a, zapravo izvješće Agencije za hranu i poljoprivredu, FAO u kojem je ustanovljen osnovni uzrok globalnog zatopljenja – mesna industrija. Zvuči nevjerojatno, ali mesna industrija, u postocima gledano, zagađuje zrak i okolinu puno više nego čitav transport na kugli zemaljskoj. Više od automobila, aviona, više od bilo kojeg prijevoznog sredstva koje vam može pasti na pamet, više od teške industrije! Zašto? Zato što se u zrak oslobađa velika količina metana. Taj plin je puno štetniji od onih koje ispuštaju automobili ili onih koji nastaju nekim drugim procesima proizvodnje. To je strašno zanimljivo. Zanimljivo je da nam najteži udarac dolazi iz one sfere prema kojoj pokazujemo najmanje suosjećanja. Zapravo, iz sfere u kojoj je najvidljivija ljudska bezosjećajnost.
 
Nasuprot takvog antropocentričnog stava, na istoku – bez obzira o kojoj religiji se radi, budizmu, taoizmu, hinduizmu - čovjek nema takvu ulogu i takvo mjesto u svijetu.  Sigurno ste imali prilike vidjeti freske, pejzaže, slike na kojima se morate dobro zagledati da biste na malom mostiću preko potoka ili rijeke uočili čovjeka koji stoji ili hoda, potpuno utopljen u zelenilo, krajolik u kojem se kreće. S druge strane bacite pogled na zapad - i što vidimo? Portret. Preko čitavog platna. To sam ja, važan, najvažniji, mjerilo svih stvari. Ja je definitivno najtvrdokornija „stvar“ u ovom našem univerzumu. Najčvršća, najsolidnija, jedina koja preživljava smrt. Ni smrt ne može uništiti ja. I nakon smrti ja nastavlja svoju priču u drugom životu. Ljudi ponekad misle da svoju patnju mogu riješiti samoubojstvom. Ubijaju se kada im količina patnje postane nepodnošljiva. Međutim, ja „veselo“ nastavlja svojim putem, izazivajući još veću patnju u idućem životu. Patnji je, pored svih onih razloga zbog kojih je postojala, pridodan još i čin samoubojstva koji je sam po sebi izrazito nepovoljan. Ako ste slučajno razmišljali o samoubojstvu, nemojte to učiniti! Ništa dobro neće iz toga proizići ni za vas, ni za druge. To nije nikakvo rješenje problema.
 
Dakle, najotpornija je stvar u ovom univerzumu sopstvo. Njegovo je područje djelovanja nevjerojatno široko. Proteže se, rekli smo, na čitavu samsaru. Iz perspektive ljudskog iskustva, onoga što čovjek može iskusiti, možemo govoriti o različitim vrstama sopstva ili ega. Možemo reći da postoji malo sopstvo, nesigurno, raspršeno i nezaštićeno. Zatim postoji nešto veće, solidno i čvrsto sopstvo. I postoji veliko sopstvo, veliki ego, veliko ja.
 
Što bi to značilo? Kakve su to tri vrste sopstva?
 
Malo sopstvo je najuobičajenije. Predstavlja uobičajenu ljudsku situaciju koja je ispunjena velikim brojem nesigurnosti, strahova i zabrinutošću za sebe sama. Nasuprot tomu, imamo veliko sopstvo, a recimo da srednje sopstvo neki prijelazni stupanj. Veliko sopstvo je sopstvo koje se ne odnosi samo na ja, mene, nego uključuje i druge i zato ima puno, puno veći opseg, pa može uključivati i čitav univerzum.
 
Ja ne mora uvijek biti mali, sitni, sebični, samo za sebe zabrinuti ego. Može se proširiti, može usvojiti pozitivna načela, može obuhvaćati sve što ga okružuje, i sve što obuhvaća smatrati sobom i pozitivno djelovati u odnosu na sve. Recimo da ste potaknuti idejom pravde u svijetu, da želite stvoriti pravedan svijet, i da svu svoju energiju ulažete u takav plemeniti cilj i pritom vrlo malo razmišljate o sebi. Postali ste vrlo senzitivni, osjetljivi prema nepravdi u svijetu i nastojite je dokinuti gdjegod možete. Ima takvih ljudi. Ili općenito, ako želite da ljudi žive životom koji je dostojan čovjeka, da žive u miru, da žive u relativnom blagostanju i da im život bude ispunjen, da budu sretni. Mnogi političari kreću na takav način, potaknuti pozitivnim motivima i nastojanjima. Postoji velik broj ljudi koji su u našoj povijesti odigrali pozitivnu ulogu, koji su doista doprinijeli da se život pomakne i promijeni u pozitivnom smislu. Takvi ljudi nisu razmišljali samo o svojim sitnim problemima. Jednostavno su stavili svoje osobne interese na stranu i žrtvovali se za dobrobit većine, radili su za dobrobit drugih. Imajući takve ljude na umu, možemo reći da njihov ego, njihovo sopstvo nije obično, da nije malo sopstvo koje brine samo o sebi. Ti ljudi jesu drugačiji. Posebni su. Njihova posebnost očituje se u povećanoj senzitivnosti za druge. Očituje se u želji da pomognu drugima. Kad je ta želja povezana sa sposobnostima, kada im usvajanje potrebnih znanja i materijalni uvjeti omoguće da svoje sposobnosti iskoriste, onda dolazi i do ostvarenja tih stremljenja na širem planu, do većih društvenih pomaka. Postoje ljudi koji zbog svojeg karmičkog naslijeđa bivaju gurnuti na takav put i na njemu ostvaruju svoje ciljeve, razvijajući se.
 
S druge strane, i prakticirajući meditaciju možemo doći do drugačijeg načina doživljavanja sebe i svijeta. Drugim riječima, meditacijska praksa nas izvodi iz uobičajenog opsega iskustva i uvodi u posve drugačije iskustvo sebe i svijeta koje bismo također mogli opisati na gore navedeni način. Na početku meditacijske prakse imamo svojevrsno malo sopstvo koje se potom konsolidira, učvršćuje i izrasta u veliko sopstvo.
 
U chanu se obično, govoreći o meditacijskom iskustvu, spominje nekoliko stupnjeva. Prvi stupanj malog sopstva bio bi naš uobičajeni, raspršeni um. Um koji je raspršen, čas ovdje, čas ondje, nemiran, nesiguran, usmjeren više-manje na sebe. To je naša situacija kada započinjemo meditacijsku praksu.

Prakticirajući uspijevamo tome nečemu - što zapravo ne možemo do kraja ni nazvati egom zbog unutarnjih kontradikcija, raspršenosti i svega ostalog - dati definitivan oblik i uspostaviti miran i čvrst ego. Možda vam se čini da to nije u skladu s onim što budizam čitavo vrijeme govori o bez-sopstvenost ili čak proturječi shvaćanju da je ego iluzija koju pridodajemo iskustvu, da uistinu ne postoji. Doista - to jest tako. Međutim, duhovni put i duhovna praksa iziskuju određenu centralizaciju, ali ustanovljenu na pozitivnim, korisnim načelima. Nema puno koristi od toga ako govorite sebi „ah, moj ego ne postoji doista, sve je iluzija, patnja koju osjećam nije patnja… Oduvijek sam prosvijetljen/a, pa onda nema potrebe da bilo što činim..." Koliko god su to važne ideje, ne treba ih shvatiti ni primijeniti na banalan način. Tada ne samo da nisu korisne, već su sasvim sigurno štetne.

Za kretanje duhovnim putem potrebno je puno volje, puno odlučnosti, puno čvrstoće i ustrajnosti. Takav put nije moguće proći raspršenoga uma i nedefiniranog ega. Važno je sabrati se, uspostaviti svoj život na pozitivnim načelim i potaknuti se u pravom smjeru. Važno je imati samopouzdanje, a samopouzdanje je karakteristika snažnog ega. Prvo treba stvoriti ego da bismo se negdje tamo dalje putem mogli ozbiljno pozabaviti njegovom prirodom.
 
Pogledajmo sada stvari malo drugačije. Nadam se da vas to ne zbunjuje. Snažan ego može bit dvojak: može biti koristan i može biti nekoristan. Važno je stvoriti za početak snažan ego koji se temelji na pozitivnim načelima, od koristi nama i drugima. To je zapravo jedini način da uopće krenemo duhovnom stazom, što prije svega znači imati dovoljno energije i volje za praksu i prakticirati redovito i ustrajno. Posljedica je stanje jednog uma. U meditaciji ga ostvarujemo praksom usredotočenosti, a omogućuje otvaranje uma.
 
Stanje jednog uma stanje je otvorenog uma, uma koji obuhvaća puno više od onoga što malo sopstvo ili mali ego mogu obuhvatiti. Jedan um može se predočiti na različite načine, ali u svakom slučaju, u njemu se brišu granice između „unutarnjeg i vanjskog“. Postajete jedno sa svime što vas okružuje. Na emocionalnoj razini donosi iznimno velike promjene. Koje? Prije svega, osjećaji koji se javljaju su osjećaji radosti i ljubavi jer u svemu vidite sebe. Što god vidite i percipirate to ste vi. Takav doživljaj mijenja gledišta, odnos prema svemu onome što nas okružuje, odnos prema drugim ljudima. To je veliki ego, ego koji je sveobuhvatan, ego koji se prostire na sve i obuhvaća čitav univerzum. No iz perspektive budizma, to je još uvijek ego i dok god postoji sopstvo - postoji i patnja.
 
Dok ste u takvom stanju u meditaciji osjećate se božanski. To je pravi izraz. Osjećate se nevjerojatno opušteno i lagano, zadovoljno i sretno, osjećate blaženstvo. Kada izađete iz njega, osjećaj potraje još određeno vrijeme, ali kopni i nestaje, zbog toga što opet izranja uobičajeni doživljaj sebe i svijeta. Ako se iz stanja ujedinjenog, jednog uma opet vratite u neku vrlo konfliktnu životnu situaciju, stari će obrasci opet početi dominirati u iskustvu i ponovno ćete život doživljavati teškim. S vremena na vrijeme sjetit ćete se da ga možete doživjeti i drugačije, što će vam, naravno, biti od pomoći.

No dokle god postoji vjerovanje u sopstvo, pa makar to sopstvo bilo toliko veliko da uključuje čitav univerzum, još se uvijek nismo susreli sa svojim pravim, istinskim licem, sa stvarnošću samom, onakvom kakva ona jest. OK?

Možda bi još jednu stvar trebalo spomenuti da vam malo pobliže dočaram konfliktnu prirodu sopstva koja proizlazi iz njegove dualne naravi. U ranom budizmu govori se o sopstvu i o iskustvu, pa se često spominje nešto što se naziva osam svjetovnih stanja - svjetovnih u smislu stanja u kojima je sopstvo prisutno, u smislu samsare ili kruga rađanja i umiranja. Kojih je to osam svjetovnih stanja? Kad god postoji sopstvo, onda ste uvučeni u situaciju u kojoj vlada osam stanja, ili četiri para suprotnosti. Svi ljudi žele - što? Ljudi žele biti slavni. To ne znači da je to svima cilj, glavni poriv, ali ljudi vole biti slavni. Nadalje ljudi vole da ih se hvali, vole biti pohvaljeni, vole čuti riječi pohvale. Zatim vole biti na dobitku i bogati te vole biti zadovoljni, dakle vole uživati. Zadovoljstvo može biti tjelesno i mentalno.

Sad, naravno da ima nekih ljudi koji više teže slavi, neki više teže pohvali, vole kad ih drugi hvale, neki pak bogatstvu, žele biti bogati, žele biti na dobitku, žele imati puno novaca, a neki su, jednostavno, usmjereni na ugodu, na zadovoljstva tjelesnog tipa.

No nasuprot stanjima koja smo sada nabrojali stoje ona koja predstavljaju njihovu suprotnost. Nasuprot slavi stoji što? Zao glas. Nasuprot hvali stoji prijekor. Nasuprot dobitku stoji gubitak. Nasuprot zadovoljstvu stoji bol. Kada god postoji sopstvo, postoje i četiri para suprotnosti. Priroda ovih stanja je takva da što više težite slavi, to vas više pogađa zao glas. Što više težite hvali, to vas više pogađa prijekor. Što više težite bogatstvu i dobitku, to vas više pogađa gubitak. Što više težite zadovoljstvu, to vas više pogađa bol.

Hm, tešku situacija imamo ovdje, jel'da? Vrlo tešku situaciju. No treba znati sa se radi o posljedici sopstva, posljedici ega, posljedici vjerovanja u zasebno, odvojeno postojanje, vjerovanja u ja. Ova su stanja posljedica prianjanja. Rekli smo - kad postoji prianjanje, postoji i patnja. Što više prianjamo uz neke od željenih kategorija koje smo naveli, to nas više pogađaju ove druge. I to „pozitivno“ i „negativno“ također je perspektiva sopstva. Zašto ne možemo uvijek imati ova prva četiri stanja, a izbjeći ova druga? Zato što je svijet u kojem živimo promjenjiv. Zato što se sve neprestano mijenja i ako nešto fiksirate u tom promjenjivom svijetu - a ja jest takva vrsta fiksacije - i onda pokušavate fiksirati još i uvjete koji maksimalno odgovaraju tome ja, onda ste zapravo napravili dvije nemoguće misije, to jest dvije stvari koje su jednostavno nemoguće, neodržive, a za posljedicu imaju ogromnu količinu patnje, nezadovoljstva i nesreće.
 
U kineskoj se tradiciji ovih osam svjetovnih stanja nazivaju vjetrovima što je možda bolji naziv jer ukazuje na dinamičnu prirodu iskustva. Vjetrovi upućuju na promjenjivost. OK? Zaustavit ćemo se ovdje.
 

Treće od četverodjelnog ciklusa predavanja pod naslovom
Tko sam ja? učitelja Žarka Andričevića, održanog u Budističkom centru u Zagrebu u veljači 2007. godine.