Izazov chana

Poštovani Jichern fashi kao predavač i Guojun fashi kao njegov prevoditelj boravili su u Zagrebu od 12. do 15. ožujka 2008. Tada je za članove Budističkoga centra održano ovo predavanje. Poštovani Jichern rođen je 1955. godine, 1978. je zaređen u kineskoj chan tradiciji. Početkom 80-ih je počeo pohađati povlačenja pod vodstvom Shifu Sheng Yena, od kojega je nakon nekoliko godine primio prijenos dharme kao njegov prvi duhovni nasljednik.

Naslov večerašnjega predavanja mi je zadat i djeluje mi vrlo dubokim. Kako govoriti o tako zahtjevnoj temi kao što je izazov chana? Kako uz dva prijevoda – s kineskoga na engleski i s engleskoga na hrvatski – pokriti tako veliku temu u tako malo vremena? Ne možemo joj pristupiti široko i potanko je pretresati, pa zato valja prilagoditi raspon predavanja.. Usmjerit ćemo se na odnos chana i svakodnevnoga života. Govorit ćemo kako prenijeti chan u svakodnevne djalatnosti. Čuo sam da vas većina ima iskustva u meditaciji i da prakticirate chan. Vaš je izazov, i najznačajnije pitanje, povezivanje prakse chana sa svakodnevnim životom.

Kada govorimo o chanu u svakodnevnom životu, ponajprije trebamo razumjeti određenje chana. U ovome je kontekstu chan metoda ili duhovna praksa. Kakva je to duhovna praksa? To je praksa preobražaja uma i poboljšanja mentalnoga stanja. Njena je posljedica uživanje većega stupnja sreće u životu. Što je metoda ove duhovne prakse? To su metode meditacije koje učimo na intenzivnom tečaju ili na povlačenju. Pitanje kojim ćemo se baviti je – jesmo li metode koje koristimo za intenzivnih povlačenja sposobni primijeniti po povratku u svakodnevni život, ili su one ograničene samo na povlačenja? Chan kao duhovna praksa se ne odnosi samo na metode koje koristimo već i na njene učinke i dobrobit koju stječemo nakon preobražaja. Koji su to učinci i dobrobiti? To je ono što nazivamo stanjem uma – uvid, ostvarenje ili iskustvo. Kako ih pretočiti u svakodnevni život? To je sljedeće važno pitanje. Dakle, prvo učimo o metodi duhovne prakse i njenim plodovima, a potom kako ih primijeniti u svakodnevnom životu. Važno je jasno razlikovati ova dva vida chana, jer tada će praksa biti glađa i s manje zapreka.

Većina ljudi praksu chana združuje s praksom u sjedenju. Nije pogrešno tako razmišljati. Izvjesne metode chan meditacije najčešće učimo i primjenjujemo tijekom meditacije u sjedenju. Metoda, međutim, nije ograničena samo na sjedenje. Po završetku intenzivnih povlačenja ili tečajeva, metodu je moguće ponijeti sobom. Uvijek podsjećam ljude da metodu ne ostavljaju za sobom na jastuku, u dvorani za chan. Jastuk će u tom slučaju meditirati bolje od njih. Za razliku od njih, jastuk se ne miče, pa će bolje sjediti. Kada po povratku s povlačenja u svakodnevni život sa sobom ne donosemo i metodu, na sljedećem će povlačenju zbog nedostatka prakse u svakodnevnom životu um biti vrlo raspršen, uz pregršt lutajućih misli. Intenzivna će praksa biti teška, bit će teško prodrijeti dublje u nju, i valjat će uložiti mnogo vremena i napora kako bismo pribrali um, odvratili ga od raspršenih i lutajućih misli.
Neki ljudi po dolasku kući otkrivaju da ne mogu koristiti metodu. Zašto? Možda zbog toga što im je um previše raspršen, opterećen velikim brojem lutajućih misli. Ili su tijekom svakodnevnoga života prezaposleni i preuznemireni, pa ne mogu sjediti niti primijeniti metodu. U tom su slučaju vrijeme i mjesto kada mogu primijeniti metodu ograničeni samo na razdoblja intenzivnih sjedenja. Tada metoda prestaje živjeti i postaje mrtvom. Da do toga ne bi došlo, metodu treba iznijeti iz sjedenja i učiniti je dijelom svakodnevnoga života.

Meditacija u sjedenju osnova je ili temelj prakse chana, premda je chan više od sjedenja. Kada počinjemo učiti chan, počinjemo od najosnovnijega, a to je sjedenje. Na kraju ćemo biti u stanju prenijeti svoju metodu i svoje sjedenje u svakodnevni život. Tada treba razmotriti dva čimbenika. Koja dva? Vrijeme i mjesto. Možete li nakon tečaja, povlačenja ili sata, kada se vratite svakodnevnome životu, pronaći vrijeme za korištenje metode u sjedećoj meditaciji? Pored toga, imate li okoliš ili prostor u kojem možete prakticirati? Držite li da nemate vremena, nemate ni prakse. Držite li da imate vremena, imate i praksu. Mislite li da vam okoliš ne pogoduje, tada nećete prakticirati. Želite li, međutim, pronaći vremena i okruženje za praksu, tada će se ona ostvariti, do nje će doći. Uspijemo li u svakodnevnome životu pronaći određeno vrijeme da bismo radili na metodi i sjedimo li određeno vremensko razdoblje, um će postati manje raspršen. Premda možda u svakodnevnom životu nećemo prakticirati osobito dobro, ova rutina ili navika malo po pomalo će davati učinka. Kada odemo na povlačenje, taj utjecaj će doći do izražaja i trebat će nam manje vremena da primirimo um. Važno je da metodu učinimo dijelom našega svakodnevnoga života, da praksa postaje jedna od njegovih aktivnosti, i da je slijedimo svakoga dana.

Kada dođemo na intenzivnu praksu, ne učimo samo sjedenje u dvorani za chan, već i druge različite oblike meditacije u mirovanju i kretanju, poput hodanja i prostracija. Izvan dvorane, učitelj će vas možda uputiti da meditaciju koristite i tijekom obroka, ili tijekom jednostavnih radnih zadataka, kao što je pranje kupaonice, metenje ili čišćenje stola. U dvorani za chan ili izvan nje, u mirovanju ili kretanju, treba primijeniti metodu. O kojoj se metodi radi? Mnogo smo puta čuli za vraćanje u sadašnji trenutak. O potrebi vraćanja uma i obraćanja pažnje na sadašnji trenutak, sadašnju aktivnost, sadašnje okolnosti. To je ono što učimo tijekom povlačenja. Kada izvan sjedenja, za hodanja i jednostvanih aktivnosti, uspijemo vratiti um na ono čime se bavimo, otkrit ćemo da nam je lakše umiriti i sabrati ga. Imat ćemo manje lutajućih misli. To je ono što učimo za vrijeme povlačenja. Slijedeći isto načelo, po povratku u svakodnevni život valja nastaviti s istom navikom vraćanja u sadašnji trenutak, obraćanja pažnje i usmjeravanja na ono što se dešava sada, ovoga trenutka. To je početak prenošenja metode, vraćanja i sprečavanja uma da se bavi lutajućim mislima. Uspijemo li to u jednostavnim zadaćama, shvatit ćemo da nam je um mirniji, usmjereniji i usredotočeniji. Zanemarimo li u svakodnevnom životu jednostavne aktivnosti poput sjedenja, hodanja i jedenja kao sredstvo vraćanja uma u sadašnji trenutak, napredak u praksi će nam izmicati.

Sada ćemo reći nešto o drugom vidu metode, o onome što se postiže njenim korištenjem. To su razne dobrobiti ili koristi. Ovisno o njihovoj dubini, nazivaju se još iskustvima, ostvarenjima ili postignućima. Najčešća dobrobit meditacije je sposobnost opuštanja. Tijekom povlačenja učitelj će vam naložiti da se opustite. Da opustite tijelo i da opustite um. Sposobnost slijeđenja metode popraćena je dubokom opuštenošću. Nakon povlačenja, u svakodnevni ćete život prenijeti ovaj doživljaj opuštenosti, uz znanje kako korištenjem metode održati opušteno tijelo i opušteni um. Što znači da je tijelo opušteno? Gubi se osjećaj težine tijela i ono postaje lakšim. Opušteno tijelo je i zdravije. Što se dešava kada je opušten um? Ne doživljavamo toliko straha, stresa i napetosti. Sretnija smo osoba. Možda ste u prošlosti bilo skloni napadima panike i duboke zabrinutosti. Međutim, na povlačenju ste korištenjem metode naučili opustiti se. Po povratku ste stvari prestali gledati na način koji je toliko uznemirujući. Zato, kada god doživite izvjesni pritisak ili napetost, vratite se metodi da biste primirili um. U tom procesu smirivanja tijelo i um će postati opuštenima. To je jedna od dobrobiti ili iskustava koje dolaze praksom chana, kojima treba dozvoliti da se iskažu i uklope u svakodnevni život.

Korištenjem metode možemo doprijeti i do dubljih iskustava. Nakon opuštanja, druga je dobrobit koja dolazi korištenjem metode mirnoća i smirenost. Koristite li metodu osobito dobro, bit će vam lako brzo primiriti um. Doživjet ćete mir. I njega je moguće učiniti dijelom svakodnevnoga života, a nazivamo ga snagom ili moći našega uma. U budizmu ga nazivamo i samādhi, što znači da um ne potpada lako pod utjecaj, već da je miran. U životu uglavnom nismo svjesni svojega mentalnoga stanja. Zapažamo ga možda tek kada se suočimo s nekim velikim problemom ili izazovom, na koje je odgovor našega uma najčešće buran. Bura potiče nastajanje mnoštva negativnih misli i osjećaja uz koje se nismo u stanju ispravno nositi s problemom. To najčešće dovodi do iznicanja niza nepovoljnih popratnih pojava. Uspijemo li umješno prakticirati i unijeti mir u svakodnevni život, u trenutku iznicanja neke velike stvari bit ćemo svjesni svojega snažnog odgovora i brže ćemo uspjeti vratiti um u stanje mira i spokoja. Po smirivanju i uspostavi mirnoće, um će nam biti jasan. Jasnijeg shvaćanja, vještije ćemo pristupiti problemu i stvoriti manje nepovoljnih popratnih učinaka. To je ono što nazivamo samādhijem. Nemoguće je da u nekim prilikama ostanemo neokrznuti, ili neometeni raznim problemima. Međutim, kada poznajemo mirnoću i spokoj, vrlo brzo ćemo postati svjesni njihovoga gubitka i zapadanja u negativno stanje, pa ćemo ih moći brzo i povratiti. To je ono što nazivamo snagom ili moći uma, ili moći samādhija.

Treća dobrobit koju smo praksom chana na dubljoj razini sposobni doživjeti ili postići je ono što nazivamo mudrošću ili prajñom. Na što se misli kada govorimo o mudrosti? Mudrost ima dva vida – prije prosvjetljenja i nakon prosvjetljenja ili probuđenja. Praksom chana um postaje svjesniji. Povećana svjesnost ga izoštrava. Izoštrenoga uma postajemo osjetljiviji na, ili svjesniji sebe i svojega života. Kada nam se u životu dešavaju problemi i izazovne prilike, mudrošću ili oštrinom smo u njima sposobni vidjeti izvjesne stvari koje su nam ranije možda izmicale. Dolazimo do izvjesnih otkrića koja su nam ranije bila skrivena. Sposobni smo vidjeti svoje probleme i ono sa čime su na dubljoj razini povezani. S jedne strane, vidimo pojavljući problem, no istovremeno vidimo i problem koji mu leži u podlozi. Onaj pravi uzrok, korijen svih problema i teških prilika s kojima se u životu susrećemo. Tada smo sposobni riješiti ne samo pojavljući problem, već doprijeti do korijena koji mu se krije u pozadini, što će nam donijeti dublju sreću. Ovo je mudrost kao posljedica izoštravanja uma, koju možemo njegovati u svakodnevnom životu i primjeniti na sve s čime su suočavamo.

Drugi vid mudrosti je mudrost nakon probuđenja. Po prosvjetljenju ili probuđenju um doseže izvjesne istine. Vidimo cjelinu stvarnosti i uvjetovano nastajanje. Probuđenoga uma i istinske mudrosti više nismo vezani. Nevezani, sposobni smo se osloboditi, otpustiti i teći zajedno s okolnostima, sa strujom. Ovisno o uvjetima, moći ćemo mudro djelovati umećući izvjesne čimbenike ili pozitivne stvari među uzroke i uvjete izvjesne situacije.

Kada ne vidimo uzroke i uvjete, vezani smo. Kada smo vezani, ne krećemo se. Um je pričvršćen uz jednu točku. Ova krutost ga sve više odmiče od stvarnosti koja se uvijek kreće. Gubimo doticaj sa stvarnošću i nesposobni smo na događaje odgovoriti na način koji bi s njome bio u potpunome suglasju.

Ovaj vid mudrosti je uvid u nepostojanost i u odsustvo sopstva. To znači da živimo trenutak po trenutak ili da održavamo svjesnost iz trenutka u trenutak. Tada um nije krut, pa tečemo zajedno  s okolnostima i uviđamo njihovu istinu, istovremeno primjenjujući štogod da je potrebno.

Ne ostvarimo li probuđenje, nema veze. Još uvijek ima nade. Svejedno možemo prakticirati u svakodnevnom životu. Tijekom povlačenja ili meditacije dozvolimo da nas duboko prožme zamisao o nepostojanosti, odsustvu sopstva, uzrocima i uvjetima, uvjetovanom nastanku, nastojeći pritom prakticirati nevezanost. To nije istinska nevezanost, već nešto poput njenoga oponašanja. To će nam pomoći da, kada se u životu nešto dogodi, brže primirimo um i dublje pogledamo. Bit će nam lakše otpustiti ono što treba otpustiti, i biti u doticaju sa stvarnošću.

Ovo su dva vida mudrosti koja možemo dosegnuti praksom chana. Prvi je viđenje pojavljujućih i podložnih problema u životu, i njihovo rješavanje. Drugi je istinsko uviđanje stvarnosti, ostajanje i djelovanje u skladu s njome. 

Sada smo govorili o mudrosti. Mudrost se u ovome obliku odnosi na oslobođenog pojedinca. Zbog uviđanja uvjetovanoga nastajanja ili uzroka i uvjeta oslobađamo se vezanosti i dosežemo ono što nazivamo slobodom od patnje. Ovo vrijedi za pojedinačne osobe. Međutim, u svakodnevnome životu međudjelujemo i ulazimo u razne odnose s drugim ljudima. Oslobođenje se prema unutra iskazuje kao mudrost, a prema van, u međudjelovanju s drugima, mudrost se iskazuje kao suosjećanje ili ljubav. Ljubav i suosjećanje izrazi su mudrosti. Mudrošću uvjetovanoga nastajanja shvaćamo da ne živimo sami, već u brojnim odnosima. Svi ovisimo jedni o drugima. Kada uvidimo ovu međuzavisnost i sveopću međupovezanost, shvaćamo da će se ono što činimo drugima vratiti nama samima. Iz te je perspektive vrlo jednostavno reći što su suosjećanje i ljubav. To je naprosto istinska želja ili djelovanje koje drugima donosi sreću. U djelovanju prema drugima uvijek se možemo zapitati – što su moja i tuđa sreća? Je li sreća unesrećivanje drugih kako bih sam mogao postati sretnim? Ako smo svi povezani, hoće li unesrećivanje drugih u konačnici dovesti do moje sreće? Neće. Usrećujući druge, zbog međusobne povezanosti, i sami postajemo sretni. Naša sreća ovisi o drugima, darivanjem sreće i sami doživljavamo sreću. To je praksa. Praksa ljubavi i suosjećanja zasnovana na mudrosti, ili uviđanju uvjetovnoga nastajanja koje govori kako smo svi međusobno povezani. Tako valja prakticirati u našem životu.

Da sažmemo o čemu smo govorili. Govorili smo o metodi i njenim dobrobitima u praksi chana. Ukoliko nakon što ste čuli predavanje shvatite da niste u stanju ostvariti i provesti u djelo većinu onoga o čemu je govoreno, znači da je pred vama veliki izazov. Shvatite li, međutim da možete koristiti metodu u svakodnevnom životu, održavati praksu redovitom, i prenijeti iskustva koja su posljedica prakse – opuštenost, mirnoću, spokoj, mudrost i suosjećanje u svakodnevni život, to znači da ste uistinu uronili u praksu chana, da vam se preksa produbila te ste je sposobni učiniti dijelom svakodnevnoga života odgovarajući izazovu praktičara chana.