Ispraćaj Shifu Sheng Yena

Stigli smo nakon dugoga putovanja. Na Taoyuanu (taipeškom aerodromu) nas je dočekala Polly (Kineskinja koja poput svih ima i zapadnjačko ime kojim se povremeno koristi) i odvezla u Dharma Drum. Došli smo u vrijeme ručka. Smjestili su nas, kao i sve goste, u zgradu dvorane za chan - ovo je vjerojatno prvi puta da nije povlačenje a da se u nju može ući. Ondje inače vrijede stroga pravila o zabrani ulaska. Odmah smo vidjeli Guo Yuoen fashija, prijatelja i jednog od Shifuovih najstarijih učenika. Poveo nas je na ručak gdje smo sreli mnoge drage nam osobe. Većinu sa suzama u očima. Atmosfera je bila spoj tuge i veselja. Svi su tužni zbog odlaska, no radosni zbog ponovnog susreta s prijateljima u Dharmi.
 
Guo Yuen nas je potom odveo u dvoranu Buddha. Ondje je Shifuovo tijelo toga jutra iz otvorenoga prebačeno u zatvoreni kovčeg. U čitavom se Dharma Drumu, i svim njihovim podružnicama, od trenutka Shifuove smrti pjevalo a-mi-to-fo, zaziv Buddhi Amitabhi. Preko razglasa se puštala snimka Shifuovog pjevanja te mantre, načinjena prije više od 20 godina. Kovčeg je bio središnje postavljen, s obje strane stolice za one koji bdiju ili pjevaju. Pred kovčegom smo napravili prostracije i ondje proveli neko vrijeme.
 
Sljedećega smo dana jutro proveli u pjevanju, a nakon ručka nas je Guo Yuen poveo u Beitou, predgrađe Taipeija, gdje je samostan Nung Chan, mjesto gdje je Shifu počeo podučavati na Tajavanu. To je samostan kojega mu je ostavio njegov učitelj, Dong Chu (koji mu je, prije nego što ga je odredio za nasljednika, priuštio zahtjevnu poduku u chanu). I danas je to vibrantno mjesto, premda izgleda kao najgora varijanta naše divlje gradnje. Navodno uskoro kreće rušenje i obnova. Drugo mjesto gdje nas je odveo je izvorni Chung Hwa institut. Zgrada je obnovljena, a u njoj je još uvijek sjedište projekta za elektronsku verziju kineskoga budističkoga kanona.
 
Sljedeći je dan, u nedjelju 8. veljače tijelo ispraćeno s planine i odvezeno u krematorij koji se nalazi tri sata vožnje južnije od Dharma Druma, na Lavljoj planini. To je mjesto gdje se spaljuju redovnici.
 
Posljednja poduka majstora chana svojim učenicima je njegova smrt i odvoženje tijela na spaljivanje. 
 
Bio je to tužan, veličanstven i potresan događaj. Ceremonija je bila vrlo jednostavna. Sakupila se čitava redovnička sangha, uz dosta gostiju, prijatelja, neke članove Shifuove obitelji iz Kine. Pjevala se Sutra srca i Prajnaparamita mantra (ona ista koju pjevamo tijekom Jutarnje službe). Prekrasno. Nakon kratkoga govora majstora obreda, poštovanog Jing Nena, Shifuovog najboljeg prijatelja, kleknuli smo i uz pjevanje mantre a-mi-to-fo kovčeg je iznesen iz dvorane i prebačen u vozilo. Slijedila ga je sangha i svi gosti. Pješačili smo za vozilom sve do glavnih dveri čitavoga centra. Sa strane su stajale (klečale dok je prolazilo vozilo s kovčegom) tisuće i tisuće Shifuovih sljedbenika. Padala je kiša. Ispraćalo ga je i veliko zvono kojega smo evo prvi puta čuli kako zvoni. Cijelim putem se pjevala mantra, koja se čula i sa zvučnika.
 
Lavlja planina je zeleno, lijepo mjesto. Kada smo došli, ondje su već čekale tisuće ljudi. Klečeći smo dočekali tijelo i nakon vrlo kratke ceremnije, posljednjih prostracija majstoru, ispratili ga u zgradu gdje su peći. Nakon nekoliko minuta pojavio se dim i zrakom su poletjeli djelići izgorenoga pokrova. Ceremonija u Zagrebu bila je u vrijeme spaljivanja tijela. Bilo je puno suznih očiju, no bez naricanja i jauka. Svi smo se dobro držali i nastojali zadržati sabranost.
 
Vratili smo se malo prije 21 sat. U 23 je bila ceremonija dočeka pepela. Kutija je, uz prisutnost uglavnom samo redovničke sanghe i nas nekolicine gostiju, položena na Shifuovu stolicu. Na nju je postavljena opatovska brojanica. Sa strane, na stolić, šalica. Kao kada bi držao predavanja. Završili smo oko ponoći.
 
Kao što je to običaj među budističkim učiteljima, Shifu je sastavio posmrtnu pjesmu koja glasi:
 
Busy with nothing, growing old.
In emptiness, weeping, laughing.
Intrinsically, there is no "I".
Life and death, thus cast aside.
 
I u nastavku tjedna Guo Yuen fashi nam je poklonio mnogo vremena. S njime je svako, pa i maleno putovanje kao hodočašće, zbog osobite mirnoće i prisutnosti koju nosi sa sobom. a možda i zato jer smo radili prostracije pred svakom oltarom na kojega smo naišli:)
 
Odveo nas je i u posjet Guo Ru fashiju i njegovom samostanu. Guo Ru je majstor koji je vodio naše prošloljetno i Žarkovo pretprošloljetno huatou povlačenje. Samostan mu je smješten u pozadini spleta uskih napučenih uličica Taipeija, još jedna divlja gradnja u limu. Skromna građevina na kat. U tijeku je bilo povlačenje s ponavljanjem imena Buddhe Amitabhe. Dvorana s Buddhom nalazi se na katu, u njemu je sjedilo 20-ak žena (same žene, da!) koje su do malo prije nego što smo ušli nevjerojatnom brzinom ponavljale a-mi-to-fo. Guo Ru nas je primio u maloj prostoriji u prizemlju. Čak ni ovako "društvena" prigoda nije prošla bez pitanja "Što je to?" Jedino nije bilo udarca štapom za razbuđivanje da pojača dojam. Kako od ove godine Guo Ru počinje podučavati i na Zapadu - Dharma Drum centar iz SAD-a ga je pozvao da vodi dva povlačenja - i mi smo ga pozvali u Hrvatsku. Prihvatio je. Tako ćemo imati prilike okusiti nepatvoreno, starinsko huoatou povlačenje pod vodstvom istinskoga majstora.
 
Istoga smo dana posjetili još jedan samostan pod vodstvom Dharma Druma. Radi se o starom zdanju koje je pripadalo japanskoj soto školi (Tajvan je čitavu prvu polovicu 20. stoljeća bio pod japanskom upravom). Posljednji vlasnik nije imao nasljednika pa ga je odlučio predati Shifuu na upravljanje. Ovaj prelijepi kompleks u blizini grada Taoyuana (zapadno od Taipeija, gdje je međunarodni aerodrom) smješten je usred pravog botaničkog vrta s rijetkim primjercima drveća, poput žutoga bambusa i gorkoga stabla čajevca (vrlo cijenjenoga i skupoga). Dharma Drum trenutno obnavlja stari samostan, vrlo pažljivo. Prostori djeluju toplo i privlačno. Iza staroga zdanja gradi se zgrada s dvoranom za chan.
 
U četvrtak su Guo Yuen i Chang Wen fashi (koji je trenutno jedini Zapadnjak-redovnik u Shifuovom redu) održali cjelodnevni sastanak na temu Shifuovog nauka chana. Gotovo poput prvoga koncila nakon Buddhine parinirvane. Smisao sastanka bio je izložiti i sistematizirati koncepte i metode Dharma Drum (Shifuovog) učenja. Kako je vrijeme bilo ograničeno na samo jedan dan, većine tema smo se manje-više samo dotaknuli i tek otvorili pravu diskusiju. No, čak i u tako suženom obliku, sastanak je bio silno koristan jer smo se podsjetili na osnovne teme i naglaske u podučavanju gledišta, metoda prakse (opuštanja, disanja, tihoga osvjetljavanja, izravne kontemplacije), stavova, oblika prakticiranja (u sjedenju, kretanju itd), dodatnih metoda i dodatnih stavova. Odlučeno je da se sastanci onih koji prenose Shifuov nauk, učitelja chana, održavaju svake dvije godine.
 
U nedjelju 15. veljače bilo je polaganje pepela, posljednji čin Shifuovog ispraćaja. Čitav je tjedan vrijeme bilo sunčano, no u nedjelju je planina opet osvanula zavijena u niske oblaka i oplakivana kišom. Od ranoga jutra stali su se skupljati Shifuovi učenici. U svim su dvoranama sa statuom Buddhe i oko njih pripremljene stolice za praćenje onoga što se događa putem izravnoga prijenosa internom televizijom (ono što se moglo vidjeti i na internetu). Dvorana s Buddhom bila je rezervirana za redovničku sanghu, goste pripadnike redovničke sanghe s Tajvana i iz inozemstva i za nešto svjetovnjaka, uglavnom uglednika i najistaknutijih učenika. Mi Zapadnjaci imali smo privilegij biti smješteni među njih (u međuvremenu je stiglo nekoliko Shifuovih učenika sa Zapada, uključujući dvojicu nasljednika). Došli su predsjednik, potpredsjednik i premijer Tajvana i ministar kulture i religije iz NR Kine. 
 
Ceremonija je bila silno jednostavna. U dvoranu su dopraćena trojica starih majstora koji su pročitali svoje pjesme-podsjetnice na Shifua. Pjevana je Sutra srca i kratka mantra Prajnaparamite. Kratko je govorio predsjednik, koji je Shifua posthumno odlikovao. Potom su trojica Shifuovih pomoćnika, noseći kutiju s pepelom i dvije košare s cvijećem stali na čelo kolone koja se u tišini zaputila prema Parku mira. Jedini zvuk koji ih je pratio bilo je golemo Zvono lopoča koje se oglašavalo svakih par minuta i dubokim "zvukom univerzuma" prožimalo čitavu planinu. Odredište je bilo malena čistina s usađenih nekoliko skupina mladih bambusa. Pripremljeno je pet uskih rupa, a pet skupina od po troje Shifuovih učenika (pripadnici muške sanghe, zaređenih nasljednika, ženske sanghe, svjetovnih nasljednika i predsjednikova skupina) položili su u svaku od rupa prvo pepeo, zatim po jedan cvijet orhideje i na kraju zemlju. Žarko je polagao cvijet. Nije bilo nikakve druge ceremonije. Do časa kada smo mi ostali došli obići čistinu na njoj više nije bilo nikakvoga traga ni obilježja da je tu Shifuovo posljednje počivalište. Samo trava, i svježa bambusova stabla. Sve na svome mjestu, baš kako treba.
 
Do osam sati navečer čistinu je obišlo više od 30.000 ljudi.
 
Ponedjeljak je bio dan povratka. Ujutro smo još imali kratko druženje sa sanghom, o radu u raznim grupama, a potom smo krenuli nazad. Ovo nam je putovanje bilo silno potrebno, i važno. Shifu nas je opet nečemu podučio. Stekli smo osjećaj zaokruženosti jednoga životnoga razdoblja, i pripremili se za početak drugoga.