Što je chan?

Chan je jedna od škola kineskog mahayanskog budizma koja je na Zapadu postala poznatija pod svojim japanskim imenom zen. Sam naziv chan kineski je prijevod sanskrtske riječi dhyana, što znači meditacija ili meditativno zadubljenje. Škola je to ime dobila zbog osobitog naglaska kojeg stavlja na praksu njegovanja uma. Riječ chan, pored toga što označava ime škole, označava i svrhu njenih praksi, pa se tako često rabi u značenju probuđenja samog, konačne istine ili prave prirode. Tako se chan- budizam ili zen-budizam ne smatra samo školom meditacije, već školom koja utjelovljuje i prenosi živu mudrost koju je Buddha, probuđeni, dosegnuo sjedeći u meditaciji pod drvetom prosvjetljenja.

Pojava chana u Kini se vezuje uz redovnika Bodhidharmu. Za njega se kaže da je chan-učenje donio iz Indije negdje oko 520. godine n.e. O razvoju chana u Indiji se zna vrlo malo, tek ponegdje neka priča i legenda. Najpoznatija od njih je ona o prijenosu učenja Mahakašyapi, jednom od istaknutih Buddhinih učenika. Priča kaže kako je Buddha držeći govor pred okupljenim učenicima podigao ruku držeći u njoj cvijet. Samo je Mahakašyapa shvatio gestu i nasmiješio se. Buddha je potom rekao: "U mene je istinsko oko učenja, čudesan um utrnuća. Sada ga predajem Mahakašyapi." Time je Mahakašyapa postao prvi patrijarh chana u Indiji. Poznata su i imena ostalih indijskih patrijarha od vremena Mahakašyape sve do Bodhidharme koji se smatra 28. patrijarhom u indijskoj i prvim u kineskoj tradiciji chana. Bodhidharmino učenje je u Kini prenošeno s učitelja na učenika tijekom pet naraštaja do vremena čuvenog šestog patrijarha, Hui-nenga (638.-713.), čiji su mnogobrojni učenici utemeljili razne ogranke koji su vremenom skupljeni u pet škola chana. Danas su jedine dvije škole chana kod kojih je tradicija prijenosa učenja neprekinuta škole caodong (jap. soto) i linji (jap. rinzai). Kineski chan se služi čitavim nizom metoda meditacije, a ove dvije škole su posebno poznate po onim metodama koje su same razvile i njegovale. Kod škole caodong to je mo chao ili tiho osvjetljavanje, a kod škole linji kungan ili huatou.

Ali koje je učenje Bodhidharma donio sa sobom u Kinu. On je podučavao da sve izniče iz uma, da je priroda uma priroda Buddhe, da je ona svojstvena svim osjetilnim bićima, i da je osnovni način uviđanja ove izvorne prirode motrenje uma. S jedne strane to je budizam duboko ukorijenjen u učenjima mahayane, osobito učenju o buddhinskoj prirodi, a s druge strane je to povratak samoj srži učenja, iskustvu probuđenja i izravnim načinima njegovog postizanja upražnjavanjem meditacije.

Četiri osnovna načela chana, u kojima je sažet pristup škole, su:

1. Poseban prijenos mimo svetih tekstova.
2. Neovisnost o riječima i slovima.
3. Izravno ukazivanje na um.
4. Uviđanje vlastite prirode i postizanje budastva.

Prvo načelo se odnosi na prijenos iskustva probuđenja na kojem počiva čitava chan tradicija. Neovisnost o riječima i slovima kao i poseban prijenos mimo svetih tekstova kazuju da je chan, u onom svom značenju prvotne istine, izvorne ili buddhinske prirode, onkraj riječi, govora, ideja i koncepata. U chan tradiciji se iskustvo izvorne prirode često uspoređuje s mjesecom, a riječi, govor, ideje i koncepti koji ga opisuju se uspoređuju s prstom koji pokazuje na mjesec. Riječima i konceptima to iskustvo nikada se ne može do kraja iskazati niti opisati, jer to je nešto što svatko može i mora iskusiti za sebe. Ovo načelo upozorava da se ne zamjenjuje mjesec za prst, mudrost za znanje, ili prirodu stvarnosti za njen puki opis. Međutim, pogrešno bi bilo na temelju ova dva načela zaključiti da chan odbacuje uobičajeni način prijenosa i nastavljanja budističke tradicije raznim oblicima zaređenja, preuzimanjem moralnih načela, pa i studijem tekstova i poznavanjem učenja. Potreba za njima je nesumnjiva, no chan s pravom upozorava da ne smiju postati svrha sebi samima čime se gubi duh učenja u korist njegovoga slova. Dva preostala načela kazuju da je naš um izvorno um Buddhe i da Buddhu ne trebamo tražiti nigdje drugdje do li u vlastitom umu. Smirivanje i motrenje uma u procesu meditacije kroz sve njegove stupnjeve - od raspršenog i usredotočenog pa do ujedinjenog - naposljetku vodi ka uviđanju njegove izvorne prirode.

Osobit pristup praksi sažet u ova četiri načela, ali i neusiljeni način podučavanja i uporno ustrajavanje na probuđenju u ovom životu je ono što je Bodhidharmino učenje učinilo drugačijim i novim u odnosu na tada u Kini već potpuno institucionalizirani budizam. Oživljavanjem učenja i osobnim primjerima velikih učitelja chana i kineski i istočnoazijski budizam u cjelini su dobili snažan poticaj. Od osmog stoljeća nadalje učenje chana se proširilo po čitavoj Kini odakle je preneseno u Vijetnam, u Koreju, Japan i naposljetku na Zapad.